NEKE DILEME OKO TRADICIJE I PREVOĐENJA “ZASTARJELIH” PITANJA

Sažetak

Dva pitanja u proučavanju kauzaliteta vjere i tradicije u identitetu Bošnjaka mogu se shvatiti kao dileme interesantne za praktičnu primjenu i to:
- I - običajni tretman šartova islama,
- II – opravdanost prevođenja nekih klasičnih, „prevaziđenih“, pravnih pitanja.
U proučavanju evolutivne primjene islama na našim prostorima, inicira se više puta kao dilema, običaj da imami prilikom vjenčavanja, kako bi utvrdili vjerski kredibilitet, mladence propituju o „vjerskim šartovima“, tradicionalno sistematiziranim u grupu od „trideset i tri šarta“, koje moraju znati i navesti pred imamom, kao šart vjenčavanja.  U ovom radu nudi se odgovor zašto i zbog čega baš takav običaj koji se ustalio u vidu samo tih trideset i tri šarta, u koje su naveli islamske i imanske šarte ili ruknove, odnosno samo supsidijarne vezane za namaz, njegove uvjete i čistoću, taharet (gusul, abdest, tejemmum), izostavljajući sve drugo vezano za pojašnjavajuće „šartove“ zekata, posta, hadždža itd.?!
Hipotetički, dat je odgovor kroz tri mogućnosti i obrazloženja:
1. simplificirano pojednostavljeno objašnjenje nametnuto u socijalističkom sistemu da je vjera personalnog, „kućnog“, ličnog a ne društvenog karaktera;
2. stav da je namaz centralni rukn koji se razlikuje od ostalih; i
3. činjenica dijalektičke, evolutivne, islamske prakse transformisane u jednom vremenu i prostoru.
Što se tiče prijevoda nekih vremenski „prevaziđenih“ pitanja kao što su pravni propisi ropstva i sl. iz starih klasičnih zbornika pa tako i drugog toma Tuhfe , poznatog klasičnog zbornika iz hanefijskog mezheba, kojeg karakterišu, većim dijelom, propisi koji možda nemaju aktualnu praktično-pravnu vrijednost za današnje vrijeme, ali su svjedočanstvo vremena u kojem se islamski šerijatsko-pravni sistem - za onoga ko historijski komparira različite pravne sisteme - dokazao kao nedostižan u pravnom i intelektualnom smislu.